2017-04-07 13:51:03
DEKLARACIJA O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA Ove godine u ožujku obilježava se 50. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, dokumenta koji će značiti jezično i političko oslobađanje hrvatskog jezika od dominacije srpskog. Tim povodom u našoj školi profesori hrvatskog jezika i učenici izradili su tematski pano i na satovima hrvatskog jezika govorili o značenju tog dokumenta.
Deklaracija je nastala kao odgovor na velikosrpsku politiku, nijekanje hrvatskoga jezika i prava Hrvata da samostalno odlučuju o sadržaju hrvatskoga standardnog jezika i načelima njegova standardiziranja. Pripremljena je u vrlo kratkom roku kao ustavni amandman i poslana na potpis hrvatskim institucijama, potom odaslana Saboru SRH i Saveznoj skupštini SFRJ te hrvatskim glasilima.
Kako nije rađena pod partijskim pokroviteljstvom i uz znanje CK SKH, izazvala je šok u hrvatskim i jugoslavenskim partijskim redovima, a objavljena je u Telegramu 17. III. 1967. godine zahvaljujući zamjeniku urednika Slavku Mihaliću, koji je odbio povući tekst iz tiska.
Njezini su autori: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Vlatko Pavletić i Slavko Pavešić
Hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:
Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.
Dosadašnja ustavna uredba o „srpskohrvatskom odn. hrvatskosrpskom jeziku“ svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda.Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.
Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neospornom znanstvenu činjenicu da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.
2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH,Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokup-noj našoj javnosti da se prilikom promjene Ustava izložena načela nedvosmisle-no formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena.
Sljedećih dana počinju žestoki javni napadi i osuda potpisnika Deklaracije. Pristaše Deklaracije pozivaju se na političku i moralnu odgovornost,a članovi Saveza komunista koji su bili potpisnici Deklaracije, isključeni su i žigosani kao neprijatelji. Književnik Miroslav Krleža podnio je ostavku kao član CK KPJ ne želeći povući svoj potpis ispod Deklaracije. Mnogi su potpisnici bili prisiljeni na ostavke, smjenjivani su, opozivani, izbacivani s posla. Ali unatoč svemu, samo su tri potpisnika, od njih nekoliko stotina, povukla svoje potpise.
To dokazuje da je cjelokupna kulturna književna i znanstvena javnost bila spremna braniti identitet i integritet hrvatskog jezika kao osnovnog obilježja hrvatskog nacionalnog bića.
|