Donosimo vam fotografije koje će barem donekle prenijeti raspoloženje koje je vladalo na svečanom domjenku prigodom oproštaja od naših dragih kolega i profesora.

Prof. J. Pamuković, ravnatelj Ž. Bešić i prof. Z. Trupčević

u napetom iščekivanju svojih gostiju

Gosti se polako skupljaju i zauzimaju pozicije za elegantnim stolovima.

Gosti su se okupili i svečanost može početi…

Nova ravnateljica prof. Vesna Brkljačić održala je našim slavljenicima prigodni govor …

… te uručila poklone.

I bivši djelatnici naše škole došli su na oproštaj; prof. Marica Špoljar i prof. Đurđica Maras u razgovoru s novom ravnateljicom prof. Vesnom Brkljačić.

Prof. Đ. Maras radila je sa slavljenicima od početka svog radnog vijeka te je održala  i prigodni govor evocirajući uspomene na zajedničke dane u „staroj školi“.

I ravnatelji ostalih škola oprostili su se od svojih dugogodišnjih kolega:

Prof. Brankica Žugaj, ravnateljica Gimnazije Velika Gorica.

Prof. Stjepan Kos, ravnatelj Srednje strukovne škole Velika Gorica i dogradonačelnik Grada Velike Gorice te gosp. Rudolf Vujević , zamjenik župana došao je u ime Zagrebačke županije.

Slavlju su se pridružili i ravnatelji osnovnih škola; prof. Ivica Gazdić, ravnatelj O. Š. Eugen Kvaternik te ravnateljica O. Š. Pokupsko prof.  Štefica Facko Vrban

Na proslavu su se odazvali i djelatnici  naših susjednih škola:

Djelatnici i ravnateljica Gimnazije Velika Gorica

Djelatnici Srednje strukovne škole Velika Gorica

Nakon puno dirljivih riječi i poneke suze došlo je vrijeme i za bogatu gozbu…

Uživanje u društvu i slasnim delicijama…

Svemu lijepom ipak mora doći kraj; gosti se razilaze…

Dragi naši prijatelji i kolege od srca Vam hvala za sve naše zajedničke trenutke!

Djelatnici  Ekonomske škole Velika Gorica

U časopisu TURBO-E objavili smo intervjue s našim djelatnicima neposredno prije odlaska u mirovinu. Posjetitelji naše web stranice imaju priliku pročitati što su ravnatelj Žarko Bešić, prof. Jadranka Pamuković te prof. Zlata Trupčević rekli sami o sebi.

Ravnatelj Žarko Bešić, prof.

Ponovno pokretanje školskog lista  omogućilo je  ravnatelju naše škole da možda kaže ono što u 22 godine rada u Ekonomskoj školi Velika Gorica nije imao priliku.

Tomislav: Dobar dan, gospodine ravnatelju. Da bi čovjek postao ravnatelj, mora imati neku karijeru iza sebe. Možete li ukratko ispričati Vaš put do mjesta ravnatelja?

Ravnatelj: Hvala lijepa na pitanju. Da, sigurno da se ravnatelj ne postaje preko noći. Evo priče. Rođen sam u gradu Skradinu, na ulazu u Nacionalni park Krka. Iako Skradin nikad nije imao ni tisuću stanovnika, status grada zaslužio je svojom poviješću. U Skradinu sam završio osnovnu školu, a pedagošku gimnaziju u Šibeniku. Zašto pedagošku? Zato što sam već tada želio raditi u školi, biti nastavnik. Nakon toga je bilo pitanje koji ću studij izabrati: hrvatski jezik ili matematiku. Odlučio sam se za matematiku. Studij matematike je dosta zahtjevan studij.  Bilo je tu i padova i uspona. Raditi u nastavi  počeo sam već kao apsolvent. Od 1. 9. 1985. god radim na ovoj lokaciji kao profesor matematike u CUO „Vladimir Bakarić“. Osnivanjem Ekonomske škole 1. rujna 1991. godine, a odlukom Školskog odbora, postajem njezin ravnatelj. Interesantno je da sam ravnatelj toliko dugo koliko je „stara“ i Ekonomska škola Velika Gorica.

Tomislav: Je li bilo protukandidata kroz ove 22 godine?

Ravnatelj: Ne baš i tako mnogo. Zbornica je očito bila zadovoljna s ravnateljem, a ravnatelj sa zbornicom i svim ostalima.

Tomislav: Iza Vas je svakako jedan dugi niz godina na ovom mjestu. Biste li rekli da je ovaj posao težak i možda čak teži od profesorskog? Mogu li se ta dva posla uopće usporediti?

Ravnatelj: Da biste postali ravnatelj, morate imati završen nastavnički fakultet i morate imati pet godina radnog iskustva, tako da je ravnatelj čovjek koji je prošao nastavu i može donijeti usporedbu između ove dvije vrste posla. Posao profesora je obrazovati i odgajati učenike u svojem području. Onog momenta kad postanete ravnatelj, vi i dalje obrazujete i odgajate učenike, ali je polje vašeg djelovanja šire. Ravnatelju ne smije biti interes samo njegov predmet, nego i nastava ostalih predmeta, cjelokupan život u školi. Mora voditi brigu o materijalnom standardu škole, o zadovoljstvu učenika, roditelja, nastavnog i ostalog osoblja u školi, mora predstavljati školu prema van. Čovjek to sve mora objediniti, a ako volite školu, kako je ja volim, onda to nije teško.

Tomislav: Iza Vas je dugi niz godina rada. A tko radi, taj i griješi. Biste li izdvojili neku pogrešku? Biste li uopće išta mijenjali u svojem dugogodišnjem radu?

Ravnatelj:  Kad čovjek pogleda unazad, uvijek postoji nešto što bi se moglo mijenjati. Ali generalno mislim da ne bih imao puno toga za promijeniti. Sav posao vezan za školu tekao je uredno i na vrijeme. Upisi, strukovne mature, državna matura uvijek su prolazili bez većih problema. U nastavu su se uvodile inovacije. Sudjelovalo se na svim natjecanjima u području struke i izvan nje. U školi se promicala kultura kroz školske priredbe, odlaske u kazališta i sl. Među zaposlenicima vladala je primjerena homogenost, poštovanje i uvažavanje.

Tomislav: Zadržimo se kod učenika koji su se mogli iskazati i na neekonomskom polju. Imamo učenike koji su uspješni u raznim područjima. Jeste li na nekog od bivših učenika posebno ponosni?

Ravnatelj: Dok sam čitao ova vaša pitanja, odmah sam se sjetio jednog učenika. Radi se o Krešimiru Starčeviću koji je uz Ekonomsku školu završio i glazbenu školu, a sada je apsolvent na glazbenoj akademiji. Krešo je jedan od vodećih mladih pijanista u Hrvatskoj. I za vrijeme studija ostao je vezan za Školu, tako da se na svaki naš poziv rado odaziva. Naravno bilo je tu puno drugih dragih i uspješnih učenika koji su sada glumci, plesači, sportaši itd. Svi su se oni i nakon odlaska iz Škole rado vraćali na školske priredbe i ostale školske manifestacije. Nadam se da se nitko neće naljutiti što sam posebno izdvojio Krešu jer je on svima  poznat i drag.

Tomislav: Kad smo kod lijepih stvari, možete li mi reći što biste izdvojili kao najdraži trenutak u karijeri?

Ravnatelj: Teško mi je izdvojiti jedan trenutak. Meni je stvarno bio drag svaki trenutak kada sam nekom učeniku mogao čestitati na njegovom uspjehu, pomoći pri rješavanju problema i sl.

Tomislav: Kao što i Vaši bivši učenici imaju svoje uspjehe, imate ih i Vi. Što biste izdvojili kao najveći uspjeh u karijeri?

Ravnatelj: Ako čovjek želi raditi u školi i to želi raditi cijeli život, mora biti svjestan da neće biti premijer države. Ako ste stručno i kvalitetno radili u nastavi, napredovali u struci, postali ravnatelj škole i ostali to pune 22 godine, onda se slobodno može konstatirati da je čovjek zadovoljan sa svojom profesionalnom karijerom. A ja to jesam.

Tomislav: Kao što ste i sami maloprije rekli, škola nikad nije imala drugog ravnatelja osim Vas u 22 godine postojanja. To će se promijeniti već sljedeće školske godine. Što biste poručili novom ravnatelju?

Ravnatelj: Poručio bih mu da u poslu bude svoj, ali da pri tom uvažava mišljenje i svih onih oko sebe. Ako treba, neka uzme i dio mojih dobrih osobina, ali svakako da donese svoju osobnost u najširem smislu te riječi. Neka bude ostalima i šef i kolega, neka bude, kako sam to već jedanput rekao, samo prvi među jednakima.

Tomislav: Vjerojatno ste svjesni da učenici nagađaju oko Vašeg budućeg nasljednika. Znamo da se mora objaviti natječaj za mjesto ravnatelja, no imate li ikakvih saznanja o mogućim kandidatima?

Ravnatelj: Moja je želja da budući ravnatelj bude netko od mojih sadašnjih kolega. Nadam se da će se među njima isprofilirati oni koji imaju znanja, želje i volje da rade taj posao. A kuloari vjerojatno imaju svoje favorite…

 Tomislav: Na primjer?

Ravnatelj: Nije ovo posao samo za Bogom dane. Ima dosta profesora koji bi tu dužnost dobro obavljali.

Tomislav: Ničije ime konkretno ne iskače?

Ravnatelj:  Hvala lijepa. Ne bih o imenima.

Tomislav: Kako komentirate činjenicu da u Školi u velikoj većini rade žene?

Ravnatelj: Jednostavno. Muškarci su se rastrčali za boljim i unosnijim poslovima, a za žene se i tako kaže da drže tri kuta svake kuće. U našem slučaju vrlo uspješno.

Tomislav: Što kažete na naš obrazovni sustav?

Ravnatelj: Uz sve teškoće škole u Republici Hrvatskoj rade vrlo kvalitetno. Nažalost, obrazovni sustav ne prati odgovarajući pedagoški standard. Pojava državne mature, upisi u srednje škole i fakultete u elektroničkom obliku veliki su pomak. Vjerujem da će se oporavkom gospodarstva ostvariti uvjeti i za još kvalitetniji rad naših škola.

Tomislav: Što kažete na državnu maturu?

Ravnatelj: Što se tiče državne mature, u Školi smo zadovoljni i nismo imali većih problema, kao ni naši učenici koji se uspješno upisuju na fakultete.

Tomislav: Ravnatelj ste ekonomske škole, a ekonomista je najviše na burzi. Trebaju li ekonomske škole početi sa smanjenjem upisnih kvota?

Ravnatelj: Činjenica je da ekonomista ima najviše na burzi, ali isto tako je istina da se oni još relativno dobro zapošljavaju u odnosu na neka druga zanimanja. Naime, jedan diplomirani ekonomist može relativno lakše naći posao jer je široka lepeza mogućih radnih mjesta.

Tomislav: Zašli smo u ozbiljne teme pa da se prebacimo na one opuštenije. Kako se opuštate u svoje slobodno vrijeme budući da ste zbog posla izloženi stresu?

Ravnatelj: Pa evo, dok pričamo, u pozadini svira lagani jazz koji volim. Volim glazbu, volim pročitati dobru knjigu, pogledati dobar film, i vrlo često i rado idem u kazalište. Volim i sport, naravno, posebno nogomet.

Tomislav: Jeste li se ikad bavili nekim sportom?

Ravnatelj: Jesam. Igrao sam nogomet u lokalnom klubu prije odlaska na studij. Ako je vožnja biciklom bavljenje sportom, onda se sportom bavim i danas.  

Tomislav: Uskoro ćete se umiroviti. To će zacijelo promijeniti mnogo toga u Vašem životu. Jeste li sebi postavili neke nove izazove?

Ravnatelj: Imam dvije odrasle kćeri od kojih svaka ima dvoje djece. Treba li mi veći izazov? Jedna živi tu, a druga u Dalmaciji, tako da ću biti i s jednima i s drugima, malo tu pa malo tamo. Najveći izazov mi je odgajati svoje unuke.

Tomislav: Vjerujem da će Ekonomska škola Velika Gorica ostati u Vašem životu. Kako mislite njegovati povezanost s profesorima i školom?

Ravnatelj: Pa prvo ćemo negdje u devetom mjesecu „proslaviti odlazak“. A  u budućnosti možda sa Školom odem na pokoji izlet i sl. Naravno, sve ovisi o zdravlju.

Tomislav: Hvala na lijepom razgovoru. Uživajte u mirovini.

Ravnatelj: Hvala vam.

Jadranka Pamuković, prof.

Kristina: Dobar dan, profesorice Pamuković. Drago da ste se odazvali na moj poziv da Vas priupitam par pitanja.

Profesorica: Kristina, hvala tebi na pozivu.

Kristina: Čime biste se bavili da niste profesorica?

Profesorica: Budući da mi je hobi putovanje željela sam vidjeti ljepote svoje zemlje, upoznati kulturu i tradiciju svakog našeg kraja, a zatim putovati u inozemstvo s ciljem upoznavanja kulture drugih naroda. Kad sam slušala turističke vodiče s puno informacija o kulturno –povijesnim znamenitostima i kulturi življenja u zemljama koje sam posjetila, poželjela sam da i ja radim posao vezan uz turizam. Ipak je prevladao studij povijesti i ruskog jezika te sam tako objedinila svoje želje, jer je i to jedan od načina upoznavanja svijeta.

Kristina: Što radite u slobodno vrijeme?

Profesorica: Istina, nemam puno slobodnog vremena, ali se u slobodno vrijeme družim sa svojom obitelji i prijateljima. Volim šetati u prirodi, slušati glazbu, ponekad pročitati dobru knjigu, a i pogledati poneku seriju, ukoliko stignem.

Kristina: Koji je Vaš životni moto?

Profesorica: Držim se starih klasičnih načela: „Nemoj drugome raditi što ne želiš da rade tebi“ (Immanuel Kant), „Dobro razmisli prije nego nešto napraviš, odlučiš“ (Gaj Julije Cezar – kocka je bačena), „Ljudski je griješiti, ali najveća vrijednost je znati praštati“. Ovo je moja poruka svima, posebno mladim ljudima.

Kristina: Jeste li zadovoljni svojom profesorskom karijerom?

Profesorica: Jesam, zadovoljna sam i kad bih ponovo birala svoje zvanje, bila bih profesor jer volim raditi s mladim ljudima.Ali kad bih mogla,  promijenila bih odnos države prema statusu prosvjetnih djelatnika i dala im onu ulogu i vrijednost koju imaju u odgoju i obrazovanju mladih ljudi koji svojim znanjem, sposobnošću i kreativnošću itekako mogu  pozitivno utjecati na daljnje tijekove društvenog razvoja.

Kristina: Koje osobine cijenite kod učenika?

Profesorica: Najviše cijenim jedan korektan odnos svakog pojedinca prema radu, njihove individualne sposobnosti, njihov odnos prema svojim kolegama u razredu (pomoć, suradnja, poštivanje, tolerancija, praštanje, uvažavanje različitosti itd.) i svakako jedan korektan odnos prema svom profesoru.

Kristina: Što se događa u zbornici tijekom velikog odmora?

Profesorica: Tijekom velikog odmora u zbornici je radno opuštajuća atmosfera. Pokušavamo se malo odmoriti, nešto pojesti, popiti kavu, popričati privatno ili rješavati probleme vezane uz učenike- kako poboljšati uspjeh, smanjiti izostanke, kako brzo pronaći zamjenu u slučaju nepredviđenog. Pričamo o vama, hvalimo vas i ponekad kudimo.

Kristina: Tko je Vaš životni uzor?

Profesorica: Životni su mi uzor bili moji roditelji koji su me naučili da savjesno i pošteno djelujem s puno optimizma i razumijevanja za druge.

Kristina:  Po čemu pamtite svoje profesore?

Profesorica: Imala sam odlične profesore. Odnosili su se prema nama i kao roditelji i kao prijatelji. Mogli smo s njima o svemu razgovarati, učili su nas kako se rješavaju problemi s učenjem, ponašanjem, međusobnim komuniciranjem te su kod nas formirali i određene stavove- odgovornost prema radu, poštivanje starijih i uopće stavove o vrijednosti života.

Kristina: Po čemu biste željeli da Vas učenici pamte?

Profesorica: Možda je teško odgovoriti na ovo pitanje, ali svakako bih željela da me učenici pamte kao dobrog i poštenog čovjeka, odgovornog profesora koji je u svakom momentu želio prenijeti svoje znanje i iskustva na mlade generacije, koji je želio kod učenika stvoriti određeni sustav vrijednosti, naglašavajući im svakodnevno osnovna životna načela koja su zapravo moj životni moto.

Kristina: Ja ću Vas pamtiti kao profesoricu koja govori ruski jezik i koja se s nama koji put znala našaliti. Što će Vam nedostajati kad odete iz škole?

Profesorica: Nedostajat će mi moji dragi učenici, rad u razredu, rad na panoima na kojima smo obilježavali kulturno-povijesne znamenitosti i događanja iz svakodnevnog života i uopće rad s učenicima, a isto tako moji kolege iz zbornice s kojima sam odlično surađivala i s kojima sam dugo radila i gdje su bili odlični međuljudski odnosi.

Kristina: Škola Vam je zapravo bila drugi dom.

Profesorica: Da, drugi dom. Ali nadam se da ću odlaskom u mirovinu imati više vremena za svoju obitelj, prijatelje i poslove koje nisam mogla obavljati dok sam radila jer nisam imala puno slobodnog vremena.

Kristina: Tko će Vas naslijediti?

Profesorica: Ne znam tko će me naslijediti, niti kao profesora niti kao voditelja.

Kristina: Kao voditelja vjerojatno netko tko je duže u zbornici!

Profesorica: Da, ali to mora biti netko tko nema punu satnicu. Onaj tko ima punu satnicu ne može biti voditelj. Jako je bitno kakav si čovjek i kako se odnosiš prema ljudima. Svakako bih voljela da me zamijeni dobar profesor iz povijesti i dobar organizator kao voditelj. Ne bih htjela da se osjeti moj odlazak u mirovinu.

Kristina: Profesorice, zahvaljujem Vam na današnjem intervjuu. Bilo mi je jako lijepo s Vama razgovarati i uživajte u mirovini!

Profesorica: Hvala svima koji razmišljaju kao i ti, i mome Tomislavu koje je ovo i organizirao zajedno s tobom. I na kraju jedna poruka svima: pridržavajte se osnovnih životnih načela jer ćete tako lakše ostvariti svoje planove i želje.

mr. sc. Zlata Trupčević, prof.

Budući da naša profesorica Zlata Trupčević odlazi u mirovinu, predstavljamo vam intervju u kojem ćete saznati ponešto o njezinom životu i planovima za budućnost.

Rebecca: Kakav je osjećaj znati da više nećete predavati te da odlazite u mirovinu? 
Profesorica: Dokle god traje nastavna godina i dokle god sam na neki način uključena u nastavni proces i suradnju s učenicima, taj mi se osjećaj ne razvija. To je kao da se brzo vozite biciklom, pazite na vožnju pa ne znate kako ćete se osjećati kada budete trebali na nekom od dolazećih raskršća naglo zakočiti. O takvim stvarima nikad ne razmišljam unaprijed.  
No to 'kočenje' ipak će se dogoditi. U mirovini planiram ostati bliska svom životnom pozivu, baveći se raznim aktivnostima kroz nastavne udruge.

Lucija: Što će Vam najviše nedostajati kad odete iz škole? 
Profesorica: Najviše će mi nedostajati učenici. Njihova raznolikost u naravima, temperamentima, interesima, mladenačkim mišljenjima, motiviranosti i pristupima radu, uvijek su mi bili veliki izazov i zadovoljstvo za organizaciju nastavnih satova i komunikaciju s učenicima na nastavi i izvan nastave, ma koliko u nekim situacijama tražili i puno dodatne energije. Rad s mladim ljudima koji tek oformljuju svoje životne stavove i radne navike, meni je bio i ostao izuzetno zanimljiv. Naravno, jako volim i svoje stručno područje – informatiku i računalnu znanost što sam predavala sve ove godine.  
Osim učenika izuzetno će mi nedostajati i kvalitetan nastavnički kolektiv u kojemu sam od prvog do posljednjeg člana uvijek nalazila prijatelje spremne za suradnju i pomoć. Radila sam i u drugi radnim sredinama, ali zbornica Ekonomske škole Velika Gorica ima za mene najveće ljudske kvalitete. Ovaj je kolektiv uvijek imao sluha za situacije u kojima nekome treba pomoći, bilo učeniku ili djelatniku Škole. U njemu ostaju raditi moji veliki prijatelji kojima ću i ja ostati odana.

Rebecca: Kad biste mogli vratiti vrijeme, biste li izabrali isto zvanje?
Profesorica: Svako zvanje ima svojih prednosti i mana. Svoje životno radno iskustvo započela sam kao nastavnik, zatim sam izašla iz nastave i iskušala se i dokazala kao projektant i programer informacijskih sustava, potom sam se vratila svojoj 'prvoj ljubavi' - nastavi. Rad s programima, računalima i samo s odraslim ljudima nije ispunio bitne 'psihološko-pedagoške' komponente moje osobnosti - ljubav prema djeci, znatiželju za njihov razvoj i zanimanje za proces poučavanja. Zato sam se vratila edukaciji u kojoj sam se ponovno osjećala potpuno zadovoljno i kreativno.

Lucija: Koje Vam je bilo najljepše putovanje i zemlja koju ste posjetili u sklopu školskih ekskurzija?  
Profesorica: Teško mi je odabrati samo jednu. Dvije već lakše. Definitivno su to Francuska – Pariz i Češka – Prag. Možda malu prednost dajem Francuskoj i Parizu.

Rebecca: Koji će Vam događaji ostati urezani u sjećanje tijekom rada u školi? 
Profesorica: Osoba sam koja u mislima vrti cijeli film nekog perioda svog života od početka do kraja. Razni su to događaji koji izranjaju iz tog filma... Spomenut ću meni najvedrije. To su prigodne priredbe koje priređuju naši učenici u suradnji s profesorima. Te su mi priredbe, a bilo je i predstava, bile uvijek lijepe i dizale su mi raspoloženje. Doslovce sam uživala na tim priredbama gledajući koje sve vještine imaju naši učenici i kako je sve to izrežirano i ukomponirano u skladnu cjelinu. Informatički rečeno, u jednu cjelovitu aplikaciju ili program.

Lucija: Što najviše cijenite kod svojih učenika? 
Profesorica: Pristojnost, empatičnost i spremnost na pomoć drugima bez velike osobne reklame. 
One koji se stalno 'ponašaju po svome', a nakon toga se lako ispričaju, ali odmah zatim opet nastave raditi po istom obrascu, nastojala sam odvikavati od te osobine.

Rebecca: Je li bilo neugodnih iskustava tijekom Vašeg rada u školi? 
Profesorica: Nije bilo posebno neugodnih iskustava. U nekim situacijama nastavnik naprosto treba ulagati nešto veći ili veliki napor da bi postigao optimalan pedagoški i nastavni rezultat. To nastavnik i neki učenici uvide odmah, a neki pak učenici uočavaju tek kasnije s vremenskim odmakom koliko truda i strpljenja nastavnici ulažu da bi riješili određeni problem i zahvalni su im za to. Ovo vam govorim iz dugogodišnjeg iskustva.

Lucija: Imate li kakvu anegdotu vezanu uz školu? 
Profesorica: Naravno da ima anegdota samo ih se treba prisjetiti... Evo jedne 'osobne'. Jedne godine na maturalno putovanje u Prag, u isto vrijeme kad i naša škola, zajedno s mojim razredom išla je i škola moga sina, a naravno i on. Moj sin me je prethodno silno molio da ja odustanem od tog puta jer što će njegovi prijatelji reći na to što je i njegova mama u Pragu. Kompromisni dogovor je bio da se nas dvoje u Pragu, ako se sretnemo, pravimo da se ne poznajemo. Tamo smo večerali u istom restoranu. Držala sam se dogovora, što s obzirom na veliku gužvu u restoranu nije bilo nimalo teško. Jednom su prilikom za našim profesorskim stolom, uz nas profesorice Ekonomske škole, sjedile i dvije djevojke iz škole moga sina. Razgovarale smo s djevojkama o svačemu. Nisam im se predstavila kao njegova mama, ali sam jednu od njih pitala poznaje li ga. Odgovorila je da ga zna i da je on prošlu noć spavao u kadi u kupaonici zbog nekakvog 'vodenog rata'. Moje kolegice profesorice su me zabezeknuto gledale. Samo nekoliko minuta prije toga kazala sam im da je i on ovdje, hvalila ga da je uzoran učenik, državni natjecatelj iz matematike i slično, na što su one s divljenjem klimale glavom. Čak sam ga i pokazala budući da je sjedio nekoliko stolova dalje od nas, ali im nisam rekla za naš dogovor, već da ga zbog velike gužve neću smetati. Osjećala sam se vrlo neugodno. Očekivala se moja oštra roditeljska reakcija. Naizgled mirno odslušala sam 'izvješće' učenice druge škole premda sam iznutra 'kuhala'. Poznavala sam svog sina kao mirnog i miroljubivog momka. Nekako sam sumnjala da je sve to istina i vjerovala da se djevojka zabunila ili da je krivo čula od drugih. Svojim iznenađenim  kolegicama potiho sam objasnila da ga je djevojka zamijenila s nekim drugim 'zločestim momkom'. Izvjesno vrijeme nakon maturalnog puta ispričala sam sinu u kakvoj sam neugodnoj situaciji bila u Pragu i kako može doći do zabune kad se u razgovoru zamijeni osoba o kojoj se govori. Jako se iznenadio i rekao: „Nije se cura zabunila – to sam bio ja. Morao sam spavati u kadi jer mi je sav krevet bio zaliven vodom. Nekoliko sati smo vodili 'vodeni rat'. I dobro je da me tamo nisi ništa pitala... Na maturalcu mi je bilo ludo i fenomenalno.“ 
Za završetak ove priče treba reći da su mnogi sudionici tog 'vodenog rata' na maturalcu u Pragu danas profesori na fakultetima. Toliko o nestašnim srednjoškolcima. I da djevojkama treba vjerovati kad pričaju o momcima čak i kad se priča čini nevjerojatna.

Rebecca: Smatrate li da je današnji školski program previše opsežan te da opterećuje učenike? 
Profesorica: Svaki školski program je rezultat neke opsežne studije i argumentira se zašto se uvodi. Školski programi se vremenom mijenjaju i prilagođavaju novim uvjetima i spoznajama po načelu povratne veze. Ako nešto ne zadovolji potrebe suvremenog društva, ukida se, ako za nečim ima potrebe, uvodi se. Mogu reći mišljenje samo za informatiku. Dosadašnji trogodišnji program informatike u ekonomskoj školi bio je jako dobar. Sadašnji dvogodišnji program je ustvari prethodni program stavljen u kraće vremenske okvire, što ne smatram dobrim. Jednogodišnji program informatike za prodavače je krajnje skraćena inačica. To je kao da biljci odredite vrijeme koje joj dajete da nikne, naraste, sazrije i dade plod. Teško je to vrijeme skratiti.

Lucija: Jesu li razlike u generacijama jako uočljive otkad ste počeli predavati pa do danas? 
Profesorica: Ima određenih razlika, ali to smatram normalnim jer su i vremena drugačija.

Rebecca: Koji je Vaš  moto što se tiče predavanja? 
Profesorica: Dozvolite mi da navedem barem dvije ideje vodilje koje smatram važnim u neposrednoj nastavi: 
Na nastavi svima treba biti ugodno i učenicima i nastavniku. 
Poželjno je da se na svakom nastavnom satu učini pomak u području stručnog ili osobnog razvoja učenika, tako da učenici nešto nauče ili uvježbaju - ili stručno ili ljudski.

Lucija: Smatrate li da si danas djeca/učenici previše dozvoljavaju i što mislite zašto? 
Profesorica: Ne bih se složila s općenitim odgovorom: da ili ne. Nijedan od ta dva odgovora po meni ne odgovara stvarnosti. Djeca odnosno učenici su međusobno vrlo različite osobe i ne mogu se tako globalno procjenjivati.
Istina je da se danas puno priča o tome da su djeca u prvom planu, ali mislim da se ostaje uglavnom na riječima i da se nedovoljno radi na tome djeca ne budu previše prepuštena medijima i tehnologijama bez aktivne prisutnosti i pomoći odraslih.  
Većina djece vlada se spontano preslikavajući ponašanje odraslih bez razmišljanja. Djecu treba paziti, odgajati, učiti i nadasve ih voljeti cijeli život. To naravno od odraslih zahtijeva ulaganje vremena, svakoga u svojoj domeni. Same emocije odraslih nisu dovoljne. One bi trebale biti pokretači aktivnosti u bavljenju djecom s radošću, potporom, strpljenjem i vjerom u njih.

Rebecca: Što radite kad imate pauzu? 
Profesorica: I ja se prepuštam medijima i tehnologijama. Podugačak je popis područja i tema unutar njih koje me zanimaju. I ja sama sam jedno veliko moderno odraslo dijete makar vam možda ponekad djelujem vrlo ozbiljno i informatički orijentirano...

Lucija: Kako biste u tri riječi opisali Vaše zanimanje?

Profesorica: Kreativno, zanimljivo i dinamično.

Rebecca: Čime ćete se baviti kad odete u mirovinu i imate li neke planove?

Profesorica: Ostat ću u kontaktu s kolegama iz struke i uključiti se u neke nastavne projekte.